Rudolf Steiner napustio je ovaj svijet 30.03.1925. u stolariji – skromnoj drvenoj baraci (iako je imao u blizini svoj dom Haus Hansa) gdje je oblikovao preko devet metara visoku skulpturu nazvanu Reprezentan čovječanstva. Tu je imao sve svoje radne papire i knjižnicu, ali sam studio nije imao prozore, samo krovni prozor; nije bilo kuhinje, a daske drvenih zidova bile su tanke i kroz njih je prodirala zimska hladnoća – a često ga je uznemiravala građevinska buka od radova na drugom Goetheanumu u blizini. U jednostavno opremljenom studiju proveo je svojih posljednjih šest mjeseci života, gdje je u bolesničkoj postelji, usprkos bolovima, neprestano radio. Pisao je svoju biografiju Moj životni put, pisao je Pisma članovima i Smjernice, čitao je dnevne novine, proučavao najnovije znanstvene i književne članke i brzo čitao gomile knjiga koje mu je njegov tajnik Guenther Wachsmuth donosio svaki dan. Također se bavio masom dopisivanja i svim detaljima izgradnje drugog Goetheanuma, kao i održavanjem redovitih konferencija s Albertom Steffenom o uredničkim pitanjima za dva tjednika.
Iako je puno knjiga napisano o Rudolfu Steineru od strane njegovih brojnih suradnika kao i od kasnijih proučavatelja njegovog lika i djela, stječe se dojam kao da se nije lako zapravo približiti Rudolfu Steineru i svemu onome što je nosio kao stvaralačke impulse u dubini svojega bića. Nevjerojatna je njegova vibrantnost, dinamičnost i aktivnost s kojom je dotaknuo i inspirirao toliko mnogo ljudi za svojega života kao i nakon njegove smrti. Eklatantan primjer takvog jednog doživljaja Steinerova bića opisao je francuski filozof, pjesnik, dramatičar, romanopisac, glazbeni kritičar i publicist ezoterične književnosti Édouard Schuré u zaključku svoje knjige Evolucija božanstva: „Izvrgavajući se opasnosti da mi se podsmjehuju osobe koje nikada nisu osjetile ovakve moje dojmove, moram priznati da sam se sav stresao kad ste ulazili u moju radnu sobu… No, da bih dokazao čitatelju kako ja nisam jedini čovjek na kojega je Vaša osoba tako neobično djelovala, navest ću svjedočanstvo čovjeka koji nije filozof, a kojega bismo mogli nazvati najoštroumnijim i najdomišljatijim od sviju intelektualaca. To je grof M. Prozor, ugledni prevoditelj Ibsena u Francuskoj. Evo što je on kazao o Vama: „Rijetko je kada ljudsko stvorenje ostvarilo, intenzitetom i blistavilom svojih crta, elasticitetom tijela i gibanja, ideal osjećajnog bića koje je podobno da začas prijeđe od meditacije k elanu, od čuvstvovanja k energiji, čovjek koji, osim toga, posjeduje moć (to se vidi po njegovu visokom čelu i razvijenosti lubanje) da sve impulse mašte podvrgne onoj snažnoj disciplini koja iz pokreta duše stvara umjetničko djelo.“